
Zajednički život u stambenoj zgradi podrazumeva više od deljenja hodnika i lifta sa komšijama. Svakodnevno funkcionišemo u prostoru koji nije ni isključivo naš, ni sasvim tuđ – i upravo ta „siva zona“ često postaje izvor nesporazuma, pasivnosti, ali i ozbiljnih problema. Održavanje zgrade, rešavanje kvarova, dogovor oko ulaganja, čistoća, bezbednost – sve to zavisi od nečeg što nazivamo „zajedničkim upravljanjem“.
U mnogim zgradama širom Srbije, stanari nemaju realan uticaj na odluke koje se tiču njihove neposredne životne sredine. Neki ni ne znaju ko je upravnik, da li postoji skupština stanara, kada se odlučuje o investicijama i kako se troši zajednički novac. Ovaj tekst bavi se pitanjem: ko zaista donosi odluke u vašoj zgradi? I kako da ponovo vratite svoj glas, ako ste ga usput izgubili.
Kada upravnik zgrade ne sluša stanare – šta možete da uradite?
Upravnik zgrade, bilo da je profesionalni ili iz redova stanara, ima ključnu ulogu u svakodnevnom funkcionisanju zajednice. On vodi evidenciju, saziva sastanke, predlaže investicije, vodi računa o uplatama i komunicira sa nadležnim službama. Ali šta se dešava kada upravnik postane neaktivan ili jednostavno prestane da zastupa interese stanara? Nažalost, to nije retkost. I tada se javljaju pitanja: da li se nešto može promeniti? Odgovor je – da.
Ako primetite da upravnik ignoriše probleme, ne zakazuje skupštine, ne iznosi izveštaje ili donosi odluke bez većine, vreme je da reagujete. Prvi korak je informisanje o proceduri kako smeniti upravnika zgrade, jer zakon i podzakonski akti jasno propisuju kako stanari mogu da pokrenu smenu. Potrebno je organizovati sastanak, prikupiti potpise većine vlasnika stanova (više od 50% po kvadraturi), doneti odluku o smeni i imenovati novog upravnika.
Zakon, statuti i stvarnost – gde su granice moći?
Mnogi stanari žive u uverenju da „nemaju prava“ jer nemaju vremena da se bave administracijom ili „niko ih ništa ne pita“. Međutim, realnost je da svi stanari imaju pravo glasa i da odluke u zgradi moraju biti kolektivne, a ne jednostrano nametnute. Problem je što se retko ko pozabavi čitanjem pravnih akata koji regulišu upravljanje zgradom.
Zakon o stanovanju i održavanju zgrada jasno propisuje da je Skupština stanara najviši organ odlučivanja, a upravnik je izvršni predstavnik. To znači da on ne može samoinicijativno donositi odluke koje se tiču velikih ulaganja, promene dobavljača, rekonstrukcija i slično. Sve mora biti predmet rasprave i glasanja. I tu dolazimo do suštine: ako Skupština ne funkcioniše – upravnik ima previše moći.
Prava se ne gube jer ih nemate – već jer ih ne koristite. Zato je važno da se kao stanar aktivno uključite u donošenje odluka, da poznajete statute i pravilnike zgrade i da insistirate na redovnim sastancima i transparentnim izveštajima.

Pasivnost kao tiha pretnja – šta gubimo kad ćutimo?
Jedan od najvećih problema u stambenim zajednicama jeste pasivnost stanara. Ljudi često ne žele da se zameraju, veruju da „neće ništa promeniti“, nemaju vremena ili ih jednostavno ne zanima. Ali ćutanje ima svoju cenu. Kada niko ne reaguje, problemi se nagomilavaju: kvarovi se ne rešavaju, zajednička sredstva nestaju bez kontrole, zgrada propada, a odnosi među komšijama postaju zategnuti.
Pasivnost stvara vakuum moći – i tada se najčešće dešava da pojedinci, bez kontrole, donose odluke u svoje ime, ne konsultujući većinu. Time se ruši osnovna ideja zajedničkog stanovanja – da se važne odluke donose kolektivno, a ne iz interesa pojedinaca.
Cena pasivnosti je degradacija prostora, narušeno poverenje i povećani troškovi. Kada propadne instalacija koja se mogla zameniti na vreme, kada fasada vapi za sanacijom ili lift prestane da radi – tada svi osećaju posledice tuđe ili sopstvene tišine.
Profesionalni upravnici – rešenje ili nova prepreka?
Od 2017. godine u Srbiji postoji zakonska mogućnost (i u mnogim slučajevima obaveza) da se zgradama upravlja profesionalno. Profesionalni upravnici su licencirana lica koja su obučena da vode računa o svim aspektima upravljanja zgradom – od održavanja i čišćenja, do finansija i komunikacije sa institucijama. Teoretski, to bi trebalo da unapredi kvalitet života stanara. U praksi – sve zavisi.
Kada je upravnik zaista posvećen, profesionalan i transparentan, zgrada funkcioniše kao sat. Problemi se rešavaju na vreme, stanari su informisani, sredstva su kontrolisana. Ali ako profesionalac ne obavlja posao kako treba, a nema ko da ga kontroliše – ulazimo u novu zonu problema.
Zato je ključno da stanari razumeju da i profesionalni upravnik odgovara Skupštini stanara. Njegov rad mora biti predmet praćenja, a ugovor – moguće raskinuti ako se ne ispunjavaju obaveze.
Ni profesionalnost nije garancija – ali uz aktivne stanare, postaje značajan kvalitet. I zato nemojte delegirati odgovornost bez kontrole – već tražite ravnotežu između poverenja i uvida.
Kako izgraditi kulturu zajedničkog odlučivanja?
U zgradama gde stanari razgovaraju, poštuju jedni druge i aktivno učestvuju u donošenju odluka, atmosfera je zdravija, život prijatniji i problemi se ređe dešavaju. To ne znači da svi moraju biti bliski prijatelji, već da postoji osećaj odgovornosti za zajednički prostor i volja da se doprinese.
Kultura zajedničkog odlučivanja ne nastaje preko noći – ona se gradi malim koracima. Redovni sastanci, transparentna komunikacija, postavljanje oglasne table, uključivanje više stanara u upravne procese, digitalni alati za glasanje i informisanje – sve to doprinosi većoj uključenosti. Kada ljudi osete da ih neko pita i da se njihov glas čuje, spremniji su da učestvuju i brinu o svom domu
Zajednica ne nastaje od kvadrata – već od odnosa. A kada ti odnosi funkcionišu, i zgrada počinje da diše kao celina.
Ako imate osećaj da nemate uticaj na to šta se dešava u vašoj zgradi – vreme je da to promenite. Prava stanara su zakonom zaštićena, ali samo ako ih koristite. Bilo da se radi o lošem upravniku, nejasnim troškovima ili narušenim odnosima – sve to se može rešiti kada postoji volja da se stvari pokrenu. A prvi korak je – da progovorite.
Za još tekstova, posetite naš sajt!