Tijana, sine, mora li ta Amerika? Supertalentovana Leskovčanka o studijama i odbojci ”preko bare”

Tijana Stojiljković, jedna od najzaslužnijih za plasman ”Leskovca” u Prvu ligu, odlučila je da karijeru, uz studije, nastavi u Oklahomi. Za Dnevnik juga govori o prilagođavanju na novu sredinu, školovanju, koledž ekipi, nostalgiji….

Kada se, pre nešto više od šest meseci, obrela u Bartesvil-u u Oklahomi, po sopstvenom priznanju, nije znala šta ju je snašlo. Napade zbunjenosti, nostalgije i usamljenosti, u prvih par dana, prekidale su ”tehnikalije” oko smeštaja, upisa, upoznavanja sa programom studiranja, izbora predmeta…

– Prvih dana sam više puta preispitivala svoju odluku o dolasku. Mnogo sam tugovala, često plakala, posebno posle razgovora sa roditeljima i sestrom. Posle su stvari počele da ”ležu na svoje mesto”. Krenula su predavanja, treninzi, druženja… Odabrala sam biznis-marketing, ali ću, studirati i meni omiljenu psihologiju, pošto uz nešto dodatnih časova, to mogu istovremeno. Na Oklahoma Wesleyan University sam vrlo srdačno primljena. Tamo ima studenata iz 18 zemalja i mnogo je mladih iz Srbije, uglavnom iz Beograda. Profesori se trude da nam maksimalno izađu u susret, a u kampusu, gde živim, imam sve što mi je potrebno.

Suživot sa cimerkom Italijankom, prilagođavanje na ”američki engleski”, udžbenike i život u univerzitetskom gradu, obeležili su prvih mesec dana, seća se Tijana:

– Dosta vremena mi je oduzimalo savladavanje veštine učenja. Na svakom času hvatamo beleške i uglavnom iz njih učimo. Nije lako, imam dosta obaveza, ali sam se, čini mi se uklopila. Već sam prošla prve ispite sa uspehom i to me raduje. Slobodno vreme koristim za druženje, upoznavanje ljudi i mislim da će mi to ostati u najdubljem sećanju. Ono što me u početku zbunjivalo jeste da je Vesleian ustvari hrišćanski univerzitet i da smo, uz ostale predmete, obavezni da učimo Stari i Novi zavet. Generalno, shvatanje vere i Boga, potpuno je drugačije. Čini mi se da Amerikanci, bar oni sa kojima se ja družim, suštinski ne razumeju veru i da to što svi nose majice sa natpisom ”Volim Boga” nije dovoljno.

Odbojka u Tijaninom životu ima posebnu ulogu i ona je, priznaje, bila glavni razlog odlaska za Ameriku:

– Otišla sam iz Leskovca malo razočarana i iskoristila posredovanje Anđele Mićunović, odbojkašice koju sam znala od ranije, koja studira u Oklahomi i igra za našu koledž ekipu. Dobila sam punu stipendiju, što podrazumeva plaćene troškove studiranja i smeštaja u kampusu. Na početku sezone jedva sam preživela ”nedelju pakla”, uobičajeni program nabijanja kondicije, sa tri treninga dnevno. Zatim sam vrlo brzo ušla u štos. Imamo puno pojedinačnih treninga i vrlo sam zadovoljna svojom formom. Liga, u našem smislu, ne postoji, već se uglavnom radi o turnirskom sistemu. Najpre se igra sa timovima sa drugih univerziteta u okrugu, a u slučaju plasmana, protivnici su najbolje ekipe iz drugih regiona. Sve se odvija po sistemu koncentričnih krugova, od takmičenja u jednoj regiji, do šampionata konferencije, državnog i nacionalnog prvenstva.

Odbojkaški klub u kome nastupa je, ove godine igrao odlično, oborivši nekoliko rekorda i pobedivši neke ekipe prvi put posle više decenija.

– Malo je nedostajalo da postanem ”freshman” (novijlija) godine, ali smo jednu od ključnih utakmica izgubile. Prvi put je naša ekipa bila uključena u nacionalno glasanje za najbolji tim. Nismo prošle. Međutim, Anđela je ušla u A nacionalnu selekciju, jedna devojka iz tima i ja u drugu, i imamo još dve, koje su u trećoj. Moj početak sezone nije bio najbolji, ali sam se podigla. Da sam se od početka ukopila kako valja, bila bih još zadovoljnija. Takav utisak ima i rukovodstvo, koje veruje da će sledeća sezona biti potpuno moja.

Analizirajući vreme provedeno u Americi, Tijana izvlači osnovni zaključak:

– Mislim da sam postala bolji čovek. Nisam više inadžija, bundžija. U tome su mi mnogo pomogli fakultet na kome učimo i kako da usmeravamo emocije, ali i klub, koji propagira timski duh, međusobnu podršku. Mislim da generalno sve sa ovih prostora, pa i mene od domaćina razlikuje optimizam, jer se srećem sa mnogo depresivaca, razmaženih mladih ljudi, koji se žale na sve i svašta. Ojačala sam mislim da je razlog tome odlazak od kuće u nepoznatu sredinu, gde si, uglavnom, upućen sam na sebe.

Amerikanci, iako ne znaju gde se nalazi Srbija, vrlo su radoznali i žele da čuju kako se ovde živi, kaže Tijana, čime je, priznaje, bila jako iznenađena:

– Osim što u svakodnevnom razgovoru pričam o Srbiji, jer ih to stvarno zanima, imala sam priliku da i javno govorim o našoj istoriji. Naime, pozvana sam u jednu srednju školu u Bartesvilu. Obrađivana je lekcija ”Prvi svetski rat”, pa je moj zadatak bio da đacima govorim o ulozi Srbije u ovom sukobu, našoj hrabroj vojsci, prelasku preko Albanije i izvojevanoj pobedi. Netremice su me slušali i mislim da im je ”živa reč” jednog potomka tih junaka, značila više nego suvoparna lekcija. To je epizoda koju takođe, nikad neću zaboraviti…

Nostalgija je muči, ali ne kao prvih dana. Ipak, jedva je dočekala put kući i jednomesečni odmor, uz omiljenu maminu kuhinju i druženje sa prijateljima u Leskovcu. O budućnosti, za sada, ne razmišlja, ozbiljno. Pred njom su još najmanje četiri godine studija, a nakon toga….ko zna.

Check Also

Koncertna dvorana u Domu Vojske uskoro realnost

U Koncertnoj dvorani, koja će se smestiti u renoviranom Domu Vojske u Leskovcu, očekuje se …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *