Postoje ljudi koji oko sebe uvek šire radost.
Jednostavno, spontano. Gde god se pojave – zasija sunce. I kad odu našim bićem odjekuju zvona njihovog smeha i njihova radost traži svoj dom u našoj duši.
Takvi su da niko pored njih ne može ostati nedotaknut. Kao da su sazdani od nekakvih opeka smeha i igre, dovedeni iz nekog boljeg sveta i nastanjeni kao dobri gosti među nama. Ozbiljni su kao i odrasli i istovremeno jednostavni poput dece. U svojoj radosti pronalaze snagu. I za sebe i za druge. Poteškoće im ne ostavljaju na lice smrknutost. Vedrina je njihov životni moto.
Neretko poželimo biti kao oni. Ili im barem biti dobri prijatelji. Da se što češće možemo napajati na izvorima njihove ozbiljne bezbrižnosti. A oni su zaista oduševljeni. Svime, baš svime, zvukovima, bojama, vetrom, valovima, listom jesenjih toplih boja, dobrom knjigom, novim susretim… Pa ne znaš sta je kod njih najvažnije. Ili oduševljenje rađa radost, ili njihova unutrašnja vedrina rađa oduševljenje. Kao da se takmiče oduševljenje i radost – ko će više doći do reči.
Hvala životu što takvi postoje.