JOŠ PONEKAD ZAMIRIŠE TREŠNJA Priča o jednom vremenu, odrastanju, ulici i računarima

Iako je volim od momenta kada sam je prvi put čula, pesmu iz naslova, poslednjih dana sve češće prizivam.

Ne, nije u pitanju jezivo proročanski tekst, niti surova konstatacija da ”neko baca kamen na slavuje”, niti priča o tragičnoj sudbini mladog pevača andjeoskog glasa, mada bi o svakoj od napred navedenih tema mogli da se napišu čitavi eseji.

Bez traganja za simbolikom, uzimajući zdravo za gotovo žal za jednom trešnjom koja, danima daleko, miriše kao nekad, tugujem zbog onih koji ništa od ovoga o čemu pišem, neće ni razumeti.

U dvorištu, u samom centru grada, grana polegnutih od obilnog roda, ćuti jedna stara trešnja. Svaki plod i svaki listić, svaka grančica i korica su na mestu. Ni vetar nema snage da je, preokićenu ko devojku bez ukusa, zaleluja. Stoji u tišini. Tišini. To je ključna reč moje priče.

Tišini, koju nema šta da razbije. Ulica pusta, dvorišta pusta. NEMA DECE. Nema derana iz moga detinjstva, koje nikakva ograda, ni zaključana kapija, ni vlasnik trešnje, podignutog prsta i spuštenog čela, nisu mogli osujetiti u nameri da sočnim, crvenim plodovima napune usta, šake ili, do zuba podignutu majicu.

”Ne kradite trešnje”, počeo bi strogo domaćin verbalni duel sa ”kradljivcima”. ”Ajd’, kad si se već popeo, uberi malo”, sledi u monologu. ”Beri, ali nemoj da lomiš grane, jer treba i naredne godine da rodi”, mrmljaju, više sebi u bradu neki dekica ili baka, setno gledajući spretne pokrete dečaka, koji se vere po drvetu, praćen ushićenim pogledima manje hrabrih vršnjaka, što mu iz prikrajka daju podršku.

U vreme mog detinjstva, bilo je mnogo onih koji čak nisu ni voleli trešnje, ili šljive, ili breskve, ali nisu voleli ni zabrane. Bio je to bunt ranog detinjstva, probudjen na ulicama, medju gomilama drugara,  koji u kuću ulaze tek po pozivu majke. A dotle se pika lopta, juri i bezbrižno i nevino luduje onako, kako se to može samo kad si dete.

Tišina. Današnji derani, pogleda zadubljenog u računare, lap topove i telefone imaju drugačije i mračnije ambicije, od onih da gomilom trešanja osvoje srce neke devojčice ili ”titulu ” lokalnog mangupa. Kladim se da ni ne znaju kako se igraju ”Izmedju dve vatre”, ”Neka bije, neka bije”, ”Ledeni čiča”, ”Trule kobile” i svega ostalog što je bilo sastavni deo zdravog odrastanja njihovih roditelja.

Nije ovo poziv na kradju trešanja, jer to, ako mene pitate, i nije bila kradja. Ovo je tuga za nekim, ne tako dalekim vremenima, u kojima su se deca stvarno, a ne virtuelno upoznavala i družila. Vremenima, u kojima su aktuelne bile jedino mreže na koševima i golovima.

A trešnja stoji i još ponekad zamiriše kao pre.

S. Ć.

Check Also

Koncertna dvorana u Domu Vojske uskoro realnost

U Koncertnoj dvorani, koja će se smestiti u renoviranom Domu Vojske u Leskovcu, očekuje se …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *