Kolekcionar, pesnikinja, filantrop, zaštitnica životinja, aktivna u podršci obolelima od raka: Sve je to Jasmina Petković, novinarka u penziji

Ima zavidne kolekcije starih slikovnica, gumenih igračaka i uskršnjih razglednica, ali je to samo jedno od brojnih interesovanja i polja delovanja naše koleginice, kojoj je bolest zaustavila sjajnu novinarsku karijeru

Kad preko puta sebe imate osobu poput Jasmine Petković, ne znate odakle da počnete razgovor. Novinar u njoj, olakšava mi posao i spontano me uvodi u priču:

– Odrasla sam u porodici prosvetnih radnika, pa su knjige, od rođenja, bile moje prirodno okruženje, zbog čega sam rano razvila ljubav prema čitanju. Ljubomorno sam čuvala svoju kolekciju slikovnica, ali je moj otac, kad sam krenula na fakultet, procenio da je vreme da ih pokloni drugoj deci i tako je uradio. Posle više od 2o godina, slučajno na internetu naletim na oglas za prodaju, meni inače omiljene, kolekcije. Kako mi je baš tih dana bio rođendan, na pitanje sestre šta bih želela da mi kupi, u jednom dahu izgovorim – Slikovnice ”Maja”. Tako je sve počelo.

Jasmina objašnjava da je, najpre, želela samo da vrati slikovnice koje je imala u detinjstvu, ali je ušla u svet, iz koga više nije mogla, a ni želela, da izađe.

– Moja strast je postalo kompletiranje kolekcija. Imam jednu ili dve, želim ostale. Usput sam zavolela pojedine ilustratore, pa sam počela da sakupljam sve što su radili. Uđeš u tu priču i više nema zaustavljanja. Danas imam oko 600 slikovnica iz perioda mog detinjstva, od 5o-ih do 8o-ih godina prošlog veka. Prvo sam sakupljala ”Maju” , jer su moja, ali i brojne bliske generacije, odrastale uz nju. ”Nolit” je imao fantastične kolekcije i ponosna sam što posedujem nekoliko. Fokusirala sam se na ilustratora Vladimira Kirina, jer nema mojih vršnjaka, a da nisu pročitali bar jednu slikovnicu, koju je on oslikao.

Slikovnice iz njenog detinjstva se, konstatuje bez gorčine, puno razlikuju od današnjih, što je razumljivo, jer i autori prate promene i prilagođavaju se savremenim generacijama:

– Moja osnovna zamerka je što se ne poštuje uvek kvalitet kao kriterijum, nego često knjige za decu, pa i slikovnice izdaju oni koji imaju para. Talentovanih ilustratora i pisaca ima i danas, pa ne bi bilo fer da kažem da je nekada sve bilo bolje. U vreme našeg detinjstva, slikovnice su bile bajkovite, sa velikim procentom nevinosti i naivnosti, a današnje, očigledno teže da decu pripreme za stvarni život. Verujem, ipak, da, pre objavljivanja, one dobijaju odobrenje stručnjaka, poput pedagoga i psihologa.

Da je i preko više od pola veka bilo slikovnica u potpunosti baziranih na realnosti, potvrđuje jedna od kolekcija, izdatih u Francuskoj, koja je posvećena ljudskoj reprodukciji, a na prvoj strani svake od slikovnica, popisani su stručnjaci iz različitih oblasti: od psihologa, preko ginekologa i pedijatara, do Instituta za mentalni razvoj dece, koji su radili na njoj i dali odobrenje za štampanje. Napisana je vrlo jednostavnim jezikom, pa je potpuno razumljiva bila ondašnjim, kao i novim generacijama, kaže Jasmina.

– Danas slikovnice kupujem gde stignem. Ponekad na buvljim pijacama, ali najviše preko interneta, a cena zavisi od starosti knjige, trenutnog stanja i drugih stvari. A priča sa gumenim igračkama, za razliku od slikovnica, počela je sasvim slučajno, jer sam videla da su ljudi počeli da ih bacaju. Radi se o izuzetno kvalitetnim plastičnim igračkama, proizvođača ”Biserka” Zagreb, koja je, u vreme SFRJ, jedina u istočnoj Evropi imala Diznijevu dozvolu da pravi igračke po njegovim likovima. Njihova specifičnost je što su sve ručno bojene i nikada ne možete da nađete dve iste. Imam recimo ”Crvenkapu” u šest varijanti i mislila sam da je šteta da se baci. Tako sam počela da sakupljam igračke i imam ih, trenutno, oko 300.

Jasmina ima i zavidnu kolekciju Uskršnjih čestitki, koje su, inače, izdavane mnogo ređe od Novogodišnjih, posebno u periodu kada je proslava Uskrsa u ondašnjoj Jugoslaviji, bila zabranjena.

Iako je svojevremeno sjajno pisala za decu, danas je, kaže, malo zapostavila poeziju, a slično je i sa novinarstvom.

– Za novinara ne postoji penzija, dok god ga služi glava i ja sam, nastavila da pišem i čak osvajala nagrade, recimo na ”Nušićevim danima”. Mislim da ovoj profesiji nikada nije bilo lakše i istovremeno teže. ”Kvazinovinarima”, prepisivačima tuđih tekstova, senzacionalistima i pratiocima ”rijalitija” ovo vreme je naklonjeno, ozbiljnim i odgovornim novinarima, upravo te dve osobine, dodatno otežavaju položaj.

Priču završavamo Jasmininim angažovanjem u Udruženju obolelih od raka, protiv koga se i sama borila u jednom periodu života.

– Kad se suočite sa bolešću, pogotovo tako teškom, neretko izostane podrška partnera, pa i porodice, a ona vam je u toj borbi najvažnija. Tu se uključujemo mi iz Udruženja. S druge strane, niko ko nije nosio vaše cipele, ne može vas razumeti. Kroz druženja i radionice, pokušavamo da ohrabrimo obolele, podignemo im moral, ojačamo ih i skrenemo misli sa bolesti. Vrlo smo aktivne, okupljamo se jednom nedeljno i spadamo u red najuspešnijih organizacija tog tipa u Srbiji. Pojedine naše članice kažu da im je dolazak u Udruženje potpuno promenilo život.

Kao ćerka učitelja Stanka i spikerke Radio Leskovca, Olge Stojiljković, Jasmina je učena da se, u svemu što radi, mora davati potpuno i u svemu težiti da bude savršena, počev od škole, preko fakulteta, do profesije. To je, valjda, od nje napravilo osobu koja se može beskrajno davati svim svojim strastima i hobijima, a da je ipak ostane dovoljno za porodiu, društveni i humanitarni rad, pisanje i svakodnevnu demonstraciju empatije prema ljudima i životinjama.

Check Also

Koncertna dvorana u Domu Vojske uskoro realnost

U Koncertnoj dvorani, koja će se smestiti u renoviranom Domu Vojske u Leskovcu, očekuje se …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *