Večeras se preskače Karaveštica, a ona nekada nije mogla proći bez ”strašnih” koledara

Kao i kod svakog drugog praznika, sa godinama su se običaji i radnje menjali, često gubeći svoju osnovu i suštinu. U vreme mog detinjstva, u gradu se Karaveštica nije preskakala, bar ne u centru u kome sam odrasla, ali je zato svako selo u okolini imalo svoje rituale. Ovo je moje sećanje na Bele poklade s kraja 70-ih godina prošlog veka u Cekavici

Ne sećam se da su ijedne protekle bez snega, a u ovo vreme, zima je još uveliko carovala, a krovovi kuća, ulice i polja bili su pod debelim belim pokrivačem.

Ne pamtim se da se preko dana dešavalo bilo šta neobično, ili bar ne pred očima ukućana, ali sa prvim sumrakom, kao na ugovoreni znak, stariji počnu da se dozivaju i dogovaraju. Toplo obučena, uzbuđena i nestrpljiva, mi deca, jedva čekamo da nas izvedu ispred kapija, odnosno na sokak.

Počinje iznošenje slame, koja se postavlja u malim gomilicama, udaljenim jedne od druge, dok se sa strane odlažu dodatne količine slame i drva.

Na sokaku su svi, od najmlađih, do najstarijih i čeka se paljenje vatri. E, to je doživljaj. Kreće preskakanje, guranje, poneko i padne, a najmlađi preskaču gotovo virtuelno, odnosno u naručju majki, deda i baba, odnosno starije braće i sestara.

Suva slama začas plane, pa da bi svi bar jednom ”proleteli” preko vatrica, one se podstiču stalnim dodavanjem ”goriva”. Posle nekog vremena, obično babe, izmažu lica dece pepelom iz vatrica, ”da ih zlo ne prepozna”, odnosno da se uplaši i pobegne.

I tada, iz nekog dvorišta, Karaveštici počinje da se približava čudna gomila maskiranih ljudi. Čuje se: ”IDU KOLEDARI”. Ogrnuti ovčijim kožama, sa maskama na licima i okićeni velikim zvonima, oni viču i arlauču, guraju se i unose u lice jedni drugima.

Među njima i nekoliko žena, odnosno muškaraca odenutih u žensku odeću, nagaravljenih i zabrađenih maramama. Jedan od koledara glumi neku životinju. Tako glasni, crnih lica i ruku, pritrčavaju okupljenoj deci, koja se, preplašena skrivaju iza starijih ili čvršće stežu majčinu suknju.

Tada to nisam razumela, ali običaji nalažu i ”nepristojna” dodirivanja koledara i muškaraca maskiranih u žene i simulaciju seksa, a sve je praćeno njihovim podvriskivanjem i bežanjem, kao i podsticanjem i ”navijanjem” posmatrača.

Noćima ću se, kasnije, buditi u strahu od ”strašnih” koledara, sve bežeći od njihovih nagaravljenih lica, crnih šaka i nesnosne vike, sve dok, godinama docnije, u njima nisam počela da prepoznajem lik svog ujaka i pojedinih komšija.

I….posle nešto više od pola sata, svi su umorni od smeha i aktivnog učešća u ovoj zanimljivoj priredbi u slavu života, pa se polako razilaze. Stariji praznik završavaju uz kuvanu rakiju i ”meze”, a deca, posle detaljnog ”ribanja” ili kupanja, kao u kući mog ujaka, prionu na zrna kuvanog belog kukuruza.

Check Also

Na ovogodišnjem Sajmu zapošljavanja, fabrike na vrhu liste želja Leskovčana

Danas je u hali Partizan održan Sajam zapošljavanja u organizaciji Nacionalne službe za zapošljavanje Filijale …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *