MAJICA SA DVA LICA Novinarka iz Niša poručuje: ovakvim temama nije mesto u sportu

Privatni status na Facebook-u novinarke Dnevnika Juga Sanje Mirković privukao je veliku pažnju javnosti, o čemu svedoči i podatak da ga je preneo i dnevni list Kurir.

Mlada novinarka iz Niša,Sanja Mirković putem svog fejsbuk profila obratila se javnosti povodom događaja koji je obeležio fudbalsku i košarkašku utakmicu Partizana, kada su igrači nosili majice sa likom ubijenog navijača sa bogatim dosijeom.

Poruka koja je u sebi nosila pitanje – Koja je “njihova poruka?” brzo je naišla na odobravanje od strane šire javnosti, pa je tako fotografija dobila veliki broj komentara podrške i “šerova”.

Sanja kaže da je bila neprijatno iznenadjena gestom srpskog kluba i da smatra da je bio potpuno nepotreban:

– Da se razumemo, ni u jednom momentu nisam dovela u pitanje vrednost ljudskog života, niti sam dala ovakvo poređenje da bih dala na značaju svom lokalnom klubu. Poenta priče je da ovakve teme ne mogu i ne bi smele da se dovode u vezu sa sportom. Kao novinar i spotski radnik, znam koliko uticaja imaju kako sami sportisti tako i mediji na našu javnost, naročito na decu. Sport treba da promoviše isključivo prave vrednosti i zdrav način života, a svedoci smo da se sve više dece ugleda na svoje idole sa ekrana i sportskih terena, pa ovakav primer zaista nije na mestu.

Većina ljudi podržala je Sanjinu poruku i način razmišljanja, ali bilo je i par njih koji su smatrali da postavlja pogrešno pitanje, jer igrači nisu samoinicijativno obukli majice sa likom Aleksandra Stankovića.

– Apsolutno se slažem i znam, iz ličnog iskustva, da takve stvari naši sportisti ne rade na svoju ruku, da im neko “naređuje”. Znam i da su isti ti fudbaleri Partizana podržali akciju “Drug nije meta” i tom prilikom poslali veoma lepu i jaku poruku – Stop vršnjačkom nasilju! Ali šta su ovom prilikom hteli da nam kažu? Znamo da u svetu već postoji loša i pogrešna slika o našem narodu, znamo da nas optužuju za zločine i nedela, pa zašto da im dajemo dodatni motiv? Zna se kako se odaje počast stradalom čoveku, koje god da je nacionalnosti i opredeljenja, postoji posebno mesto za to. Dovoljno je bilo da su samo navijači odali počast, jer i sama, kao dugogodišnji navijač, znam koliko je poštovanja među njima, a da su igrači samo aplauzom podržali to, slika bi bila potpuno drugačija.

Sanja dodaje da ovom prilikom nikog “ne napada i ne osudjuje” i da je samo želela da javnost upozori na strašne stvari koje se događaju u državi, gde “Aleksin zakon” još uvek nije usvojen, ali ni “Mutavi” još uvek nije odležao svoju kaznu.

– To je poenta cele priče, oko mog statusa. Uporedila sam događaj iz ličnog okruženja, ne zato što je to Radnički i ne zato što je to Niš, već da bih skrenula pažnju na kakav tretman nailaze određeni slučajevi. Ni Aleksa nije hteo da na ovaj način reši svoj problem, ni Aleksandar verovatno. Ali verujem da ni naš narod ne želi da na ovaj način bude predstavljen u svetu.”-podvlači ona.

– Sportisti su naši najbolji reprezenti svuda u svetu, pa mislim da bi trebalo da prenose malo drugačije poruke, malo lepše. A sa druge strane i da našoj deci budu uzori pravi ljudi i da ih od malena učimo pravim vrednostima.

Prenosimo vam Sanjin status u celosti:

Aleksa Janković iz Niša od malena je na pitanje odraslih šta ćeš biti kad porasteš, odgovarao – pilot. Odrastao sa mlađom sestrom uz brigu i vaspitanje majke Dragane (vaspitačica) i oca Bojana koji je ostvario ono o čemu je Aleksa maštao. Maštao je da leti visoko, da oseti slobodu koju daje nebo, da dotakne visine kao i njegov tata pilot. Voleo je i fudbal i muziku. Voleo je da se lepo obuče, da nosi dužu kosu. Okarakterisan je kao hiperaktivan. U školskim beleškama je pisalo da je umeo da peva na likovnom, dira venecijanere za vreme časa, šalje ceduljice drugarima. U školi su ga zlostavljali vršnjaci. Imao je potrese mozga, završavao sa longetom. Za osam meseci, tukli su ga osam puta. Vredjali, jurili, pretili. Roditelji su uporno tražili pomoć od škole i nadležnih. Nastavnici su ili govorili da će rešiti ili su okretali glavu. Tukli su ga oko škole, u školskom dvorištu, u samoj školi i na kraju su ga tukli i pred nastavnicima. Bio je 10. maj 2011. kada se Aleksa ubio skokom sa trećeg sprata. Sahranjen je sa pilotskom kacigom.

Aleksa je bio Meraklija – navijač Radničkog iz Niša, a njegov klub uzvratio mu je porukom da nikada neće biti zaboravljen, u novembru 2015. godine na utakmici 16. kola SLS protiv ekipe “Borca”, tada je njegovim roditeljima poklonjen dres sa potpisima članova FK Radnički. Poruka je glasila “Drug nije meta!” – Stop vršnjačkom nasilju!

——

Aleksandar Stanković – Mutavi, momak sa Vračara, sa zavidnim stažom u huliganskim vodama, pre 5 godina je svoj staž sa severne tribine Zvezdinog stadiona zamenio pozicijom u vrhu Juga Partizanovog stadiona. Mutavi je pravosnažno osuđen na pet godina i deset meseci zatvora zbog trgovine drogom i posedovanja oružja. Nikada, međutim, nije otišao na izdržavanje kazne koja mu je odlagana zbog bolesti, koju je naveo u osam svojih zahteva za odlaganje zatvorskog pritvora. Fudbaleri i košarkaši Partizana na nedavno odigranim utakmicama nosili su majice sa njegovim likom.

Koja je njihova poruka?

#samopitam

Check Also

Benzin i dizel skuplji za 2 dinara

Ministarstvo unutrašnje i spoljne trgovine Vlade Republike Srbije saopštilo je danas da je, u skladu …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *