IN MEMORIAM Odlazak domara leskovačke kulture

Marko Stojanović, predavač u Leskovačkoj školi stripa “Nikola Mitrović Kokan” prihvatio je naš poziv da napiše IN MEMORIAM Zvonku Cvetkoviću, čoveku sa kojim je dugo i uspešno sarađivao.

“Idemo mi, Zvone.”

“Jesu zatvoreni prozori? Jel ugašeno svetlo? Nemoj da moram posle da se penjem, žurim kući!”

“Aman, Zvonko, pa sto puta sam ti rek`o da je rešeno…”

I tako sam se svaki put, makar dva puta nedeljno, u poslednjih 23 godine rastajao sa Zvonkom Cvetkovićem, domarom nekadašnjeg Doma kulture “Žika Ilić Žuti” a današnjeg Leskovačkog kulturnog centra. Svaki bogovetni put, sa manje ili više varijacije vodili smo isti razgovor kad bih silazio sa potkrovlja Kulturnog centra nakon završetka jedne od neprebrojnih sesija Leskovačke škole stripa “Nikola Mitrović Kokan” – iako smo i ja i on znali da nema potrebe za tim. Ali, to je bio njegov posao, i on ga je shvatao ozbiljno, ma koliko gunđao oko njega… A gunđao jeste.

Upoznao sam ga negde 1989-1990, u okviru Dramske sekcije Doma kulture koju je vodio Živojin Tasić pod bliskim nadzorom tadašnjeg direktora ustanove, Nenada Kražića. Bilo da smo davali predstave u samom Domu Kulture ili posećivali fabrike sa novogodišnjim priredbama, Zvonko je te tri godine bio uvek bio tu, uključen u postavljanje scene ili rasvete. Nakon što je 1995. sa radom krenula Škola stripa, Zvonku smo se obraćali za sve što bi nam zatrebalo. Isprva je znao da zateže, za šta ga iz ove perspektive i ne mogu da krivim – za klupe, stolice, tablu, projektor i platno uporno ga je “masirao” sedamnaestogodišnji klinac koji je silom prilike preuzeo držanje Škole, ali je kasnije saradnja tekla jako korektno, do te mere da je Zvonko, na primer, počeo samoinicijativno da na dane održavanja Škole stripa zimi otvara vrata potkovlja kako bi se ono zagrejalo, da se ne deca ne bi smrzavala! Čuvao nam je plakate izložbi nakon što su se završile, u svojoj kabini ostavljao poštu, donosio u potkrovlje onaj nameštaj koji je bio rashodovan i spreman za otpis a za koji je on smatrao da bi Školi stripa koristio. Nije bilo ni jedne izložbe koju smo napravili u Kulturnom centru, a bilo je ih je sigurno preko 50, a da Zvonko nije podigao stakla ili ramove na konce i namestio je. Bio je toliko esencijalan za održavanje festivala da sam svakog januara predavao dopis Kulturnom centru u kome sam eksplicitno molio da Zvonko bude tog i tog datuma u junu na poslu kako bi mogao da podigne izložbu. “Bukirao” sam ga, dakle, kao kakvu muzičku zvezdu, po šest meseci unapred, šta god da se desi. A dešavalo se za ovih tridesetak godina, svašta.

Menjale su se države, vlasti, direktori… Ono što je ostajalo konstantno, uz sve promene unutar Kulturnog centra i van njega, bio je upravo Zvonko, koji se fizički nije menjao. Sa par sedih i kila više od trenutka kad sam ga sreo po prvi put, i dalje je svakog dana biciklom stizao na posao i sa njega odlazio. Ni karakterno tu za trideset godina nije bilo promene – ništa što je radio nije rađeno bez gunđanja… I ništa nije ostalo neurađeno.

Kad bi ga čovek slušao, mislio je da taj čovek uopšte ne voli da radi. Kad bi pogledao urađeno, shvatao je da ne treba da ga sluša. Bio je kinoperater, domar, u predstavama je potpisivan kao Majstor scene ili Majstor svetla, ali je u suštini bio Majstor za sve. To je podrazumevalo da je po potrebi bio električar, vodoinstalater, parnogrejac, stolar, tapetar, moler, keramičar – činilo se da nije bilo ničeg u šta se nije razumeo, i šta nije mogao da popravi. Možda ne baš onda kad je vama trebalo, i pogotovu ne bez poslovičnog mrmljanja u bradu, ali je svakako bivalo urađeno. Na Zvonka ste, u ovim vremenima kad čovek zaista mora da bude oprezan u takvim tvrdnjama, uvek mogli da se oslonite. Pre ili kasnije, to su više-manje svi i shvatili, pa su to i radili. Oslonjali su se na Zvonka, svi do jednog, i bivalo je trenutaka kad se činilo da drži čitav Kulturni centar na svojim leđima kao ona kornjača iz bajke na čijim leđima počiva svet, bilo je momenata kad je delovalo da sve aktivnosti, od najviših do najnižih, u makar u nekom svom delu, teku preko njega. Večito umoran, radio je neumorno. Uvek je bio na raspolaganju, i uvek se odazivao na vanredna dežurstva, bez obzira na to da li su u pitanju bili neradni dani, praznici ili kakvi drugi objektivni povodi kojima bi se svako drugi poslužio da opravdano izbegne poziv. Ne i on. Odmori su mu bili uglavljeni između aktivnosti za koje je bio neophodan na poslu, na bolovanja, na žalost, nije odlazio iako bolestan. Dom kulture, kako ga mi, njegovi stari abonenti i danas u međusobnim razgovorima zovemo, njemu je bio upravo to, dom. Zato je toliko radio oko njega, zato se toliko starao o onome što mu je bilo povereno, zato se nervirao kada drugi ne bi imali isti pristup. Nije onda ni čudo što mu rad, makar na rečima, nije bio mio, što se toliko radovao penziji u koju je trebao da ode januara naredne godine. Nije je dočekao.

Objektivno, obeležio je jednu epohu kako u kulturnom, tako i u životu Leskovca uopšte. Ne postoji kulturni poslenik u Leskovcu koji ga nije upoznao, a svakako da ga se sećaju i desetine hiljada biskopskih gledalaca. Na vest o tome da ga više nema, primerice, mnogo je gostiju Balkanske smotre, renomiranih strip autora širom sveta, reagovalo iskrenom tugom. Subjektivno, sećaću ga se (a imam čega da se sećam jer sam ga poznavao 30 godina i odrastao uz njega) samo po dobru – a ko od nas ima prava da se nada nečemu višem od toga kad jednom bude odlazio? Nisam mu se, čini mi se, dostojno odužio. Da, uvek je od nas dobijao Zahvalnice za pomoć Školi stripa i da, s ponosom ih je izlagao u svojoj kabini. Da, imao sam plan da ga Škola stripa za odlazak u penziju iznenadi jednom njegovom portretnom karikaturom, ali je život, kako to biva, iznenadio sve nas. Zbog toga, ali i zbog mnogo čega drugog, imam osećaj da sam mu ostao dužan.

Ne znam kad sam ga poslednji put video – da li je to bilo u ponedeljak ili petak, i ne znam jesam li mu šta rekao sem uobičajnog. Najzad, bilo je to samo jedan od bezbroj susreta, isti kao hiljadu pre i kao hiljadu posle njega, mislio sam… I strašno, strašno pogrešio. Znam kada ću ga sledeći put videti, doduše, i gde. Biće to večeras, kad imamo Školu stripa, prvu bez Zvonka. Iako ga više nema, opet će me sačekati na ulaznim vratima Kulturnog centra, samo mi ovog puta neće biti drago da ga vidim, jer on neće videti mene. Kad je neko na plakati, onda se može malo toga sem upravo to, plakati.

Zato mu i neću reći ništa, jer me, kao što me neće videti, neće ni čuti.

Zato mogu ovde da mu da napišem: “Svetlo je ugašeno, a prozori zatvoreni, Zvone. Idi, odmori se.”

Marko Stojanović

Check Also

Iz gradske kase isplaćena 3 miliona dinara na ime prevoza za zaposlene u Gradskoj upravi i insitucijama koje primaju plate iz budžeta

Nakon prošlonedeljne isplate od 125.476.969 dinara za zarade zaposlenima u Gradskoj upravi, Gradskom pravobranilaštvu, Turističkoj …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *