Danas proslavljamo Đurđevdan – Praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre useve

Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici proslavljaju danas Đurđevdan.

Đurđevdan je hrišćanski i narodni praznik koji se proslavlja 23. aprila, što po starom kalendaru odgovara 6. maju po novom, čime se obeležava uspomena na Svetog Đorđa. Svetog Đorđa slave i katolici i pravoslavci. Pravoslavci kao krsnu slavu 6. maja, a katolici kao imendan 23. aprila.

Đurđevdan se smatra za granicu između zime i leta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre useve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i verovanja, pa i magijskih radnji.

Glavni običaji su:

pletenje venaca od bilja
umivanje biljem
kupanje na reci

Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili „berićetni“ – „Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru“. Ponegde je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan pre zore.

Takođe, opletu se venčići od „đurđevskog cveća“: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti venci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sledećeg Đurđevdana

Mnogi prave krstove od leskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – „da bi se sačuvali od grada“ (slično krstovima od badnjaka za Božić).

Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno prolećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći.

Ujutru se svi redom umivaju vodom: deca – „da budu zdrava kao dren“, devojke – „da se momci grabe oko njih“, stariji – „da budu zdravi“, domaćin – „da mu kuća bude dobro čuvana“, itd. Svaki prema svojim potrebama i željama.

Veliku važnost ima i kupanje na reci, pre sunca (ponekad se u reku bacaju venci od raznog cveća, ili se sipa mleko). Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem. Ponegde se mladež ljuljala na drenovom drvetu, „da bi bila zdrava kao dren“, a devojke su se valjale po zelenom žitu, „da bi im kosa rasla kao žito“. Posebno je za ove običaje značajno bilje (poput selena, koprive, vrbe, drena, zelene pšenice itd.), kojim se ljudi i žene kite, ili „pričešćuju“ ili potapaju u vodu, u kojoj će se kupati, ili se po njima valjaju, ili (ako je drvo) ljuljaju.

Verovalo se da ako je na Đurđevdan vedro – „da će biti plodna godina“, a ako na ovaj praznik i sutradan pada kiša – „da će leto biti sušno“. Kaže se u Srbiji da koliko nedelja pre Đurđevdana zagrmi, toliko će biti tovara žita te godine.

Đurđevdan je 2015. godine uvršten u Nacionalni registar nematerijalnog kulturnog nasleđa Srbije.

Check Also

Počelo sufinansiranje neinvazivnih prenatalnih testova

Gradonačelnik Leskovca dr sci. med. Goran Cvetanović potpisao je ugovor za finansijsku pomoć za sprovođenje …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *